Danas je Osmi mart.

Svi znamo ko je Clara Zetkin i koje su njene zasluge, no da li su nam i danas potrebne Clare, Rose i druge aktivistkinje ili smo sve svoje probleme riješile.

Nedavno sam na jednom skupu čula izjavu muškarca koji kaže: “Ne možeš staviti ženu za rukovodioca, ona rodi i ode na porodiljsko.”

Ne trebam vam ni reći kakvu je reakciju i raspravu izazvala izjava muškarca od četrdesetak godina, ali on, ipak, na kraju rasprave nije zažalio zbog izjave, čak ni kad su se i drugi pripadnici “jačeg spola” na skupu pobunili zbog takve izjave.

Raspravi na sličnu temu sudjelovala sam prije nekog vremena kada je “vijeće muškaraca” odlučilo da angažuje mladu kolegicu na više projekata “jer nije udata i nema djecu pa se može angažovati fulltime“. Zamislite, svjesni koliko je sposobna i zašto im je, zapravo, potrebna na projektima, nisu kadri priznati to nego pripisati njen angažman nekim drugim razlozima. Naravno da je i ovaj razgovor na nekoj neobaveznoj kafi prerastao u žustru raspravu i, na kraju, u priznanje da je to ipak zbog kompetencija mlade dame, ali eto… Ljudi su pogledavali za naš sto.

Na probleme tipa bahatih šefova koji nasrću na svoje zaposlenice, povisuju ton,obezvređuju njihov rad i ličnost na ovaj ili onaj način, na problem sistema koji ne štiti ženu od porodičnog nasilja koje preraste u femicid, a čega smo u posljednje vrijeme sve češće svjedoci u našem društvu, kao i brojne druge treba staviti posebnu oznaku za rješavanje HITNO.

Eh, sad vi meni recite treba li nama tog hljeba i tih ruža i Clara!

Drage moje, znane i neznane, sretan nam Osmi mart i želim da svaka od nas bude istrajna u svojim malim-velikim borbama i da iz njih izađe kao pobjednica.