Sjedila sam u čekaonici s djetetom, čekajući da dođemo na red kod pedijatra. U ordinaciji pored obavljao se sistematski pregled školske djece. Jedan dječak je izašao i onako dosta glasno objavio da je dobio “seksualnu vakcinu”. Svi prisutni su, naravno, prasnuli u smijeh jednoj takvoj dječijoj izjavi, a onda je izašla medicinska sestra da objasni da dječak nema nikakvu spolnu bolest (kao što je to tinejdžer htio insinuirati kod svojih vršnjaka) nego je, uz pristanak svoje majke, dobio HPV vakcinu, a onda je obrazložila da je sada mogu dobiti i dječaci, a ne samo djevojčice jer u razvijenim zemljama poput…

Sve ostalo što je rekla čula sam s pola uha, ionako mi je sve to bilo poprilično poznato. Meni su na sam spomen bolesti koju vakcina prevenira pred očima bile slike jedne, druge, treće… njihovih turbana, blijedih lica, izvođenja djece u šetnju, vraćanja na posao poslije iscrpljujućih terapija, okupljanja, brzinskog zdravstvenog brifinga prilikom susreta u parku, na mobilijaru. Sve sa svrhom da život ide uobičajenim tokom, kao da dijagnoza nije promijenila sve, kao da život zbog nje nije, poput rijeke Krupe, potpuno promijenio tok i počeo teći uzvodno.

Kako kaže pjesma :”Ne pristajem ni da pomislim da nade nema/ I dalje sam majka, sestra, lijepa, vrijedna žena” i sve to sam vidjela kod svake od njih, borbu, novi poredak prioriteta jer više za sreću ne “Fali mi nova haljina, nakit i svila”, jer “Odjednom sve puno jasnije ti bude / Shvatiš da život ne, nije samo kupi plati.”

Divila sam se svakoj, pitala se otkud im tolika snaga. Neke se uspjele, za nekima sam plakala danima. I još uvijek suze krenu kad me nešto podsjeti na njih.

Uvijek se pitam jesam li dovoljno supportive. Može li se više dati tim heroinama u našim životima, je li dovoljno ne sažalijevati je nego prihvatiti njenu borbu, biti joj prijateljica, rodica, kolegica na poslu i truditi se da sve bude uobičajeno, razgovarati o noktima, obrvama, o salonima gdje dobro rade pramenove, preparatima koji efikasno podižu imunitet kod djece, šta kad plaču kad ih ostavljaš u vrtiću, idejama za ručak…

Kad si s njom samo ponekad razgovarate o bolesti jer ne želi da joj to ispunjava dan, vidiš njenu borbu, razgovaraš o nekom glupom sniženju, a u glavi ti je njena dijagnoza, a onda…

Onda shvatiš koliko je to, zapravo, tereta na plećima jednog bića koje zovu nježnijim spolom, uzdrhtiš i zapitaš se da li bi ti bila hrabra i jaka koliko i ona jer niko ne zna šta nosi dan, a šta nosi noć.