Mnogo godina je prošlo. Na (neću vam reći kojoj) godišnjici mature, rekla mi je, odmah nakon pozdrava: “Ti ćeš mi pisati recenziju!” Odgovorila sam kao iz topa: “Hoću!”

Rukopis je ubrzo stigao mailom, a ja sam se hvatala za glavu, ne znajući hoću li dostojno odgovoriti zadatku.

Međutim, čim sam ga počela čitati, sve mi je bilo jasno. To je bila ona, onakva kakvu je znam, u pričama sam prepoznavala nju. Bio je to njen album. Nije se nimalo promijenila, samo je sazrela.

Recenzija je bila gotova veoma brzo. Ubrzo nakon što sam je poslala, pozvala me je i plakala, plakale smo zajedno, od ganutosti, nostalgije za mladošću, radosti što je povezanost između nas ostala ista.

Nakon 6 mjeseci, pozvala me je na promociju. Bila sam uzbuđena, radosna što je sve uspješno privela kraju. Otišla sam. Bili su tu naši prijatelji, zajednički poznanici, promotor, moderatorica… toliko dragih ljudi koji su me ispunili pozitivnom energijom. Tu večer i sutradan stalno sam vrtjela svoju omiljenu rečenicu iz romana Elizabeth Gilbert Grad za djevojke:

“…Samo – kako godine prolaze – dolazi do strašne nestašice naših ljudi. Onih koje smo voljeli. Onih koji su poznavali i voljeli iste ljude kao mi. Onih koji su o nama znali sve.”